Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju pravni su poslovi kojima se jedna strana (u daljnjem tekstu: davatelj) obvezuje drugu stranu ili treću osobu (u daljnjem tekstu: primatelj) uzdržavati do njegove smrti, a primatelj izjavljuje da će davatelju u vlasništvo prenijeti svu ili dio svoje imovine. Iako u svakodnevnom govoru ne spoznajemo jasnu granicu između ova dva ugovora, razlika je značajna, a tiče se trenutka prijenosa imovine sa primatelja na davatelja. Kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, prijenos se događa za života primatelja (danom sklapanja ugovora ili u drugom roku oko kojeg su se stranke sporazumjele), dok je kod ugovora o doživotnom uzdržavanju prijenos odgođen do trenutka smrti primatelja.
Ugovor o doživotnom uzdržavanju bio je reguliran ranije važećim Zakonom o nasljeđivanju (NN 52/71, 48/78, 56/00)., a od 1. siječnja 2006. godine njegova materija uređena je člancima 579. – 585. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 8/15, 29/18, u daljnjem tekstu: Zakon). Dakle od nasljednopravnog isti je postao obveznopravni ugovor kod kojeg imovina na davatelja ne prelazi uslijed smrti primatelja, nego mu je ona temeljem ugovora prenesena kao naknada za uzdržavanje. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju po prvi puta zakonski je reguliran 2006. godine člancima 586. – 589. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 8/15, 29/18) te, također, ima obveznopravni karakter. Nadalje, ugovori su dvostanoobvezni jer sklapanjem nastaje obveza za obje ugovorne strane; davatelj preuzima obvezu uzdržavanja, a primatelj obvezu prenošenja imovine kao naknade za dano uzdržavanje. S obzirom da njihovo trajanje ili eventualni raskid ovisi o budućem i neizvjesnom događaju, nazivaju se još i aleatorni ugovori. Također, oni su konsenzualni (smatraju se sklopljenim samim sporazumom stranaka oko bitnih sastojaka) te strogo formalni pravni poslovi.
Kao ugovorne strane pojavljuju se davatelj i primatelj uzdržavanja. S jedne strane, davatelj je osoba koja se obvezala uzdržavati drugoga, uz naknadu. U pravilu, to može biti svaka poslovno sposobna, fizička ili pravna osoba (ili više njih). Iznimno, ugovor ne može sklopiti fizička ili pravna osoba koja obavlja poslove socijalne skrbi s korisnikom kojem pruža svoje usluge, kao niti skrbnik sa štićenikom. S druge strane, primatelj je fizička osoba u čiju je korist uzdržavanje ugovoreno. Najčešće se radi o osobama koje zbog starije životne dobi i zdravstvenog stanja nisu u stanju adekvatno brinuti o osnovnim životnim potrebama. Dodatno, ugovori mogu biti sklopljeni u svrhu vlastitog uzdržavanja te je tada ugovaratelj ujedno i primatelj, no ono može biti ugovoreno i za treću osobu (bračnog druga, sestru). U potonjem slučaju, treća osoba je primatelj, a na ugovaratelju je obveza da za dano uzdržavanje, dakle na davatelja, prenese svu ili dio imovine koja je predmet ugovora. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2772/87), ugovor valjano mogu zaključiti i osobe koje su se po samom zakonu (članak 31. Obiteljskog zakona NN 103/15) dužne međusobno uzdržavati i pomagati (bračni drugovi).
U svrhu zaštite pravne sigurnosti i sprečavanja zloporaba, sklapanje ugovora uvjetovano je strogom zakonskom formom. Da bi ugovori proizvodili pravne učinke moraju biti sklopljeni u pisanom obliku te ovjereni od suca nadležnog suda (ili solemnizirani od strane javnog bilježnika /sastavljeni u obliku javnobilježničkog akta). Za sudsku ovjeru ugovora plaća se pristojba u iznosu od 500 HRK, uz dodatnih 100 HRK za prijedlog ovjere. Stranke nerijetko izbjegavaju sudsku ovjeru zbog duljine trajanja postupka, a koji nije kraći od šest mjeseci. S druge strane, iznos solemnizacije gotovog ugovora ili sastavljanja ugovora u obliku javnobilježničkog akta određuje se prema vrijednosti predmeta ugovora, što u pravilu iznosi dva puta više nego ovjera od strane suca nadležnog suda. S druge strane ispada kako se prednost postupanja javnog bilježnika ogleda u brzini postupka. Ukoliko dođe do naknadnih izmjena ili dopuna ugovora, takve dopune i izmjene također moraju biti učinjene u pisanom obliku pred ovlaštenom osobom – posljedica je da u protivnom one neće biti valjane. Tako je Županijski sud u Varaždinu u svojoj odluci (Gž-2305/2011) istaknuo da “Davatelji uzdržavanja ne mogu steći nekretnine koje nisu obuhvaćene pisanim ugovorom o doživotnom uzdržavanju, naknadnim usmenim dogovorom s primateljima uzdržavanja…”. Prilikom ovjere ili sastavljanja ugovora, ovlaštena osoba dužna je ugovarateljima pročitati ugovor te ih uputiti na posljedice. Ukoliko službena osoba propusti to učiniti, ugovor nije valjan (odluka Ustavnog suda RH br. III-853/1998).
Ugovore sklapaju davatelj i primatelj koji samostalno uređuju opseg i način uzdržavanja ovisno o osobnim potrebama i mogućnostima. Sadržaj uzdržavanja podrazumijeva pomoć oko održavanja higijene ili obavljanja kućanskih poslova, brigu oko zdravlja, osiguranje odjeće, obuće, hrane, pića, smještaja, sahranu primatelja uzdržavanja i sl. Zajednički život davatelja i primatelja može, ali i ne mora biti ugovoren.
Ugovorom o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju davatelj se obvezuje uzdržavati primatelja, a primatelj zauzvrat izjavljuje da će davatelju u vlasništvo prenijeti svu ili dio svoje imovine. Upravo taj prijenos imovine predstavlja naknadu za dano uzdržavanje i određuje ove ugovore kao naplatne pravne poslove kod kojih postoji činidba i protučinidba. Županijski sud u Varaždinu u svojoj odluci (Gž703/2006) navodi da ukoliko primatelj prenosi cijelu svoju imovinu, njegovi nasljednici neće moći ništa naslijediti, odnosno “Postojanje pravno valjanog ugovora o doživotnom uzdržavanju … isključuje raspravljanje o ostavinskoj imovini.”. No, ukoliko primatelj na davatelja prenosi samo dio svoje imovine, potrebno će biti ugovorom precizirati koja je to imovina i od čega se ona sastoji. U tom slučaju, nasljednici primatelja moći će naslijediti imovinu koja nije obuhvaćena ugovorom. Kao predmet ugovora mogu se pojaviti nekretnine, pokretnine te prenosiva imovinska prava. Ukoliko nije drugačije ugovoreno, ugovorima su obuhvaćene i sve pripadnosti stvari ili prava koja su predmet ugovora. Ako je predmet ugovora bračna stečevina, a bračni drug sklapa ugovor sa trećom osobom, za takvo raspolaganje potrebna je pisana suglasnost drugog bračnog druga (članak 37. Obiteljskog zakona NN 103/15). No, za slučaj da bračni drugovi ugovor sklapaju među sobom, takva suglasnost nije potrebna.
S obzirom da je kod ugovora o doživotnom uzdržavanju prijenos prava vlasništva odgođen do trenutka smrti primatelja, davatelj do tog trenutka nije ovlašten zahtijevati predaju imovine. No, on je ovlašten predložiti upis zabilježbe postojanja ugovora u odgovarajući upisnik. “Zabilježba postojanja ugovora služi kao obavijest svima da je navedena nekretnina predmet ugovora i da je vlasnik nekretnine sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju.” (Županijski sud u Bjelovaru, Gž-3021/2011). S druge stane, kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, prijenos imovine događa se za života primatelja uzdržavanja (danom sklapanja ugovora ili u drugom roku oko kojeg su se stranke sporazumjele). Ipak, samim sklapanjem ugovora davatelj ne postaje nositelj prava vlasništva jer ugovor o dosmrtnom uzdržavanju predstavlja samo pravni temelj stjecanja. Do stvarnog prijenosa prava vlasništva doći će kada mu, temeljem ugovora, stvari ili pravu budu preneseni na zakonom predviđeni način. S obzirom da kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju primatelj na davatelja prenosi imovinu za svog života (odnosno davatelj postaje vlasnikom imovine za života primatelja), poželjno je osnivanje osobne služnosti stanovanja u korist primatelja kao bi on imao pravni temelj za korištenje nekretnine koju je prenio na davatelja. Prijenosom prava vlasništva nad nekretninom nastaje porezna obveza za stjecatelja nekretnine (davatelja) (članak 5. Zakona o porezu na promet nekretninama NN 115/16). No, Zakon o porezu na promet nekretnina u članku 13. predviđa porezna oslobođenja – tako su plaćanja poreza, između ostalog, oslobođeni bračni drug i potomci.
Nadalje, Zakonom je predviđena mogućnost jednostranog ili sporazumnog raskida ugovora. Sporazumno raskidanje moguće je odmah po sklapanju ugovora ili prije/nakon što su stranke započele s ispunjavanjem svojih ugovornih obveza. Za sporazumni raskid nije propisan poseban oblik, ali stajalište sudske prakse je da se to učini u pisanom obliku. Raskid ugovora moguć je i kada među strankama nema suglasnosti. U tom slučaju radi s o jednostranom raskidu koji je moguć zbog nepodnošljivog zajedničkog života davatelja i primatelja, neispunjenja ugovornih obveza te promijenjenih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora. Tada svaka strana tužbom može zatražiti od suda raskid ugovora. Iako je svrha ovih ugovora uzdržavanje starije i nemoćne osobe od strane davatelja, životne situacije mogu dovesti do toga da davatelj umre prije primatelja. Naime, sva ugovorena prava i obveze davatelja mogu prijeći na njegove nasljednike koji odlučuju žele li ih preuzeti na sebe. Ukoliko pristanu, time preuzimaju ulogu koju je do tada imao preminuli davatelj. No, ukoliko nasljednici ne žele ili ne mogu preuzeti obveze iz ugovora, ugovor se raskida. Raskidanjem ugovora na navedeni način, za nasljednike koji ne žele prihvatiti ugovorne obveze, nema pravne osnove po kojoj bi zahtijevali naknadu za prije dano uzdržavanje. No, ukoliko nasljednici nisu u mogućnosti preuzeti ugovorne obveze, oni imaju pravo zahtijevati naknadu za uzdržavanje koje je primatelj primio od davatelja prije nego li je davatelj preminuo. Ovu naknadu sud određuje prema slobodnoj ocijeni, uzimajući u obzir imovinske prilike primatelja ili osoba koje su bile ovlaštene na produženje ugovora. Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju kao nasljednici u obzir dolaze samo bračni drug i potomci, dok kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u obzir dolaze svi koji su pozvani na nasljeđivanje.
Ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju u praksi su često zloupotrebljavani, odnosno, sklapaju se kao simulirani ugovori, čija primarna svrha nije pružanje uzdržavanja slabijima i nemoćnima, već onemogućavanje nasljednicima nasljeđivanje nužnog djela imovine. Ukoliko je osnovna pobuda za sklapanje ovih ugovora rješavanje imovinskih odnosa te ukoliko je druga strana za to znala ili morala znati, takav ugovor neće proizvoditi pravne učinke.
OSIJEK PRO BONO., listopad 2019.