O ugovoru o darovanju
Ugovor o darovanju reguliran je člankom 479. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; u daljnjem tekstu: ZOO) i sukladno njemu darovanje nastaje kada se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati. Nadalje, članak 480. navodi da se darovati mogu sadašnje i buduće stvari, prenosiva imovinska prava te sadašnja i najviše polovina buduće imovine. Također, u članku 482. određen je oblik ugovora, a navodi da se ugovor o darovanju nekretnine sklapa u pisanom obliku.
ZOO u članku 484. navodi i mogućnost darovanja s nametom na način da se uglavkom o nametu može obvezati obdarenika da u korist darovatelja, treće osobe, u javnom ili vlastitom interesu izvrši određenu radnju ili se od nje uzdrži. Nadalje, članak 489. ZOO-a određuje i mogućnost uzajamnog darovanja tako da, ako je ugovoreno da će obdarenik uzvratiti darom, darovanje postoji samo glede veće vrijednosti dara.
Članak 493. navodi da se dar može i opozvati, a razlozi za to su opoziv zbog osiromašenja darovatelja koji nakon ispunjenja ugovora o darovanju toliko osiromaši da više nema sredstava za svoje nužno uzdržavanje, a nema ni osobe koja ga je po zakonu dužna uzdržavati, može opozvati darovanje i od obdarenika zahtijevati povrat dara. Darovanje se može opozvati samo ako se dar ili njegova vrijednost još nalazi u imovini obdarenika, te ako se i obdarenik ne nalazi u oskudici glede svog uzdržavanja i uzdržavanja osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Obdarenik nije dužan vratiti dar ako darovatelju osigura sredstva koja mu nedostaju za uzdržavanje u granicama opravdanih potreba. Darovatelj ne može opozvati darovanje i zahtijevati povrat dara ako se namjerno ili grubom nemarnošću doveo u oskudicu ili ako je od predaje dara proteklo deset godina za nekretnine, odnosno pet godina za pokretnine.
Razlog za opoziv je i nezahvalnost, a ZOO u članku 494. navodi da darovatelj može opozvati darovanje zbog grube nezahvalnosti obdarenika. Gruba nezahvalnost podrazumijeva da je obdarenik učinio prema darovatelju ili nekom od članova njegove uže obitelji djelo kažnjivo po kaznenim propisima ili se teže ogriješio o zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji. Nasljednik darovatelja može opozvati darovanje samo ako je obdarenik namjerno usmrtio darovatelja ili ga je spriječio da opozove darovanje. Darovanje se ne može opozvati zbog grube nezahvalnosti koju je darovatelj oprostio obdareniku. Odricanje od prava na opoziv zbog grube nezahvalnosti obdarenika nema pravni učinak.
Što se tiče oblika opoziva, članak 496. navodi da se darovanje opoziva pisanom izjavom upućenom obdareniku. Potpis na izjavi mora biti ovjerovljen od strane javnog bilježnika. Dok članak 497. navodi da pravo na opoziv darovanja prestaje istekom godine dana od dana kad je osoba koja ima pravo na opoziv saznala za razlog opoziva, ako ovim ili posebnim zakonom nije drukčije određeno, a članak 498. navodi da u slučaju opoziva darovanja obdarenik je dužan vratiti dar, odnosno njegovu vrijednost. Na vraćanje dara primjenjuju se odredbe ovoga Zakona o stjecanju bez osnove.
Može li se ugovor o darovanju pobijati?
ZOO u članku 330. općenito regulira pobojnost ugovora na način da je ugovor pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je to ovim Zakonom ili posebnim propisom određeno. Članak 331. navodi da ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena može zahtijevati da se ugovor poništi. Nadalje, članak 332. propisuje posljedice poništaja na način da ako je na temelju ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima se vratiti, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog poništaja ugovora ako ovaj nije znao ni morao znati za postojanje uzroka pobojnosti ugovora. Prema članku 335. pravo zahtijevati poništaj pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno od prestanka prisile. To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana sklapanja ugovora.
Nadalje, ZOO poznaje i pobijanje dužnikovih pravnih radnji te navodi u članku 66. da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Kao pretpostavke pobijanja članak 67. navodi da se naplatno raspolaganje može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato. Ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno. Kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato. Članak 68. isključuje pobijanje na način da se ne mogu pobijati zbog oštećenja vjerovnika uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, a ni darovi učinjeni iz zahvalnosti, razmjerni materijalnim mogućnostima dužnika. Nadalje, članak 69. određuje sredstva pobijanja tako što navodi da se pravna radnja dužnika pobija tužbom ili prigovorom. Tužba za pobijanje podnosi se protiv dužnika i treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njezinih sveopćih pravnih sljednika. Ako je treći otuđio nekim naplatnim poslom korist pribavljenu raspolaganjem koje se pobija, tužba se može podnijeti protiv pribavitelja samo ako je ovaj znao da se pribavljanje njegovih prednika moglo pobijati, a ako je tu korist otuđio besplatnim poslom, tužba se može podnijeti protiv pribavitelja i ako on to nije znao. Tuženik može izbjeći pobijanje ako ispuni dužnikovu obvezu. Učinak pobijanja određen je člankom 70. na način da ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina. Slijedom navedenog, članak 71. navodi da se tužba za pobijanje može podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz članka 67. stavka 1. ovoga Zakona, a za ostale slučajeve u roku od tri godine. Rok se računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju.
ŠTO U NAŠEM ZAKONODAVSTVU PREDSTAVLJA NUŽNI DIO, KOJI SU UVJETI I NAČIN ZA OSTVARIVANJE PRAVA NA NUŽNI DIO ?
Prema Zakonu o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19; u daljnjem tekstu: ZN) do otvaranja nasljedstva dolazi smrću osobe, a isti učinak ima i proglašenje osobe umrlom što navodi i sam članak 122. Slijedom toga, članak 70. ZN-a navodi da je pravo na nužni dio nasljedno pravo, a dio koji pripada pojedinom nužnom nasljedniku naziva se nužni dio. Raspolaganja za slučaj smrti koja su suprotna nečijem pravu na nužni dio pobojna su. Nužni dio potomaka, posvojčadi i njihovih potomaka te bračnog druga iznosi jednu polovicu, a nužni dio ostalih nužnih nasljednika jednu trećinu od onoga dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja. Nadalje, oporučitelj može oporukom odrediti i da nužni nasljednik primi svoj dio u određenim stvarima, pravima ili u novcu. Nužni nasljednik na svaki način ima pravo na ime svoga nužnog dijela dobiti onoliku vrijednost koliko na njega otpada kad se obračunska vrijednost ostavine podijeli s veličinom njegova nužnoga nasljednog prava (vrijednost nužnog dijela).
Člankom 71. određuje se način utvrđenja vrijednosti ostavine na temelju koje se izračunava vrijednost nužnog dijela, a utvrđuje se na sljedeći način: Najprije treba popisati i procijeniti sva dobra koja je ostavitelj imao u času smrti, računajući tu i sve ono čime je raspolagao oporukom, kao i sve njegove tražbine, pa i one koje ima prema nekom nasljedniku, osim tražbina koje su očito nenaplative. Od utvrđene vrijednosti dobara koja je ostavitelj imao u času smrti odbija se iznos ostaviteljevih dugova, iznos troškova popisa i procjene ostavine i troškova pokopa ostavitelja. Tako dobivenom ostatku pribraja se vrijednost svih darova koje je ostavitelj učinio na bilo koji način nekom zakonskom nasljedniku bez obzira nasljeđuje li ostavitelja, pa i darova učinjenih nasljednicima koji se odriču nasljedstva, kao i onih darova za koje je ostavitelj naredio da se ne uračunaju nasljedniku u njegov nasljedni dio. Tome se pribraja i vrijednost darova koje je ostavitelj u zadnjoj godini svoga života učinio drugim osobama koje nisu zakonski nasljednici, osim manjih uobičajenih darova. Neće se uzimati u ovaj račun te se neće pribrajati vrijednost darova učinjenih za postignuće općekorisnih svrha, kao ni darova koji se na temelju samoga zakona ne uračunavaju nasljedniku u njegov nasljedni dio.
Dar je definiran člankom 72. i navodi da se i odricanje od prava, oprost duga, ono što je ostavitelj za vrijeme svoga života dao nasljedniku na ime nasljednoga dijela, ili radi osnivanja ili proširenja kućanstva, ili radi obavljanja zanimanja, kao i svako drugo raspolaganje bez naknade.
Način određivanja vrijednosti dara članak 73. određuje tako što se pri procjenjivanju dara uzima vrijednost darovane stvari u času ostaviteljeve smrti, a prema njezinu stanju u vrijeme darovanja.
POSTOJI LI MOGUĆNOST ISKLJUČENJA PRAVA NA NUŽNI DIO I POD KOJIM UVJETIMA?
Sukladno ZN može doći do isključenja prava na nužni dio u sljedećim situacijama: 1. ako se on povredom neke zakonske ili moralne obveze koja proizlazi iz njegova obiteljskog odnosa s ostaviteljem teže ogriješio prema ostavitelju, 2. ako je namjerno počinio neko teže kazneno djelo prema njemu ili njegovu bračnom drugu, djetetu ili roditelju, 3. ako je počinio kazneno djelo protiv Republike Hrvatske ili vrijednosti zaštićenih međunarodnom pravom, 4. ako se odao neradu ili nepoštenu životu. Navedeni razlozi su propisani u članku 85. gdje se također navodi da isključenje iz nasljedstva može biti potpuno i djelomično.
Nadalje, članak 86. određuje pretpostavke valjanosti isključenja tako što oporučitelj koji želi isključiti nekog nasljednika mora to očitovati u oporuci na izričit način i navesti razlog za isključenje. Razlog za isključenje mora postojati u vrijeme oporučivanja. U slučaju spora o opravdanosti isključenja teret dokaza da je isključenje opravdano leži na onome koji se na isključenje poziva.
Također, posljedice isključenja navedene su člankom 87., a tako nasljednik gubi nasljedno pravo u mjeri u kojoj je isključen, a prava ostalih osoba koje mogu naslijediti ostavitelja određuju se kao da je isključeni umro prije ostavitelja.
POSTOJI LI MOGUĆNOST ZA POVRAT DARA ZBOG POVREDE NUŽNOG DIJELA?
ZN u članku 77. određuje povredu nužnog dijela na način da je nužni dio povrijeđen kad je ukupna vrijednost raspolaganja oporukom i/ili vrijednost darova tolika da zbog nje nužni nasljednik ne bi dobio punu vrijednost svoga nužnoga dijela. Pri utvrđivanju ukupne vrijednosti oporučnih raspolaganja i darova uzimaju se u račun i oni darovi i raspolaganja oporukom za koja je ostavitelj naredio da se ne uračunaju nužnom nasljedniku u njegov nasljedni dio.
Temeljem članka 78. ZN-a, u slučaju povrede nužnog dijela, oporučna raspolaganja će se umanjiti, a darovi će se vratiti onoliko koliko je potrebno da bi se dopunio nužni dio, odnosno koliko je potrebno da nužni nasljednik dobije punu vrijednost svog nužnog dijela. Prvo se umanjuju raspolaganja oporukom, a ukoliko time nužni dio ne bi bio podmiren, onda se vraćaju darovi. Prema članku 81. ZN-a, darovi se vraćaju počevši od posljednjeg dara pa do onog koji je učinjen najranije i to onim redom kojim su učinjeni, a darovi koji su učinjeni istodobno vraćaju se razmjerno.
Tako članak 83. propisuje da umanjenje oporučnog raspolaganja i povrat dara kojim je povrijeđen nužni dio ima pravo zahtijevati samo nužni nasljednik, a nužni nasljednici su prema članku 69. ZN-a ostaviteljevi potomci, njegova posvojčad i njihovi potomci te ostaviteljev bračni drug.
Zastara zahtjeva propisana je člankom 84. ZN-a na način da se umanjenje raspolaganja oporukom može se zahtijevati u roku od tri godine od proglašenja oporuke, a povrat dara – u roku od tri godine od ostaviteljeve smrti, odnosno od dana pravomoćnosti rješenja o proglašenju ostavitelja umrlim, odnosno o utvrđenju njegove smrti.
OSIJEK PRO BONO, studeni 2021.