Zakon o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19 – u daljnjem tekstu: ZN) u svojem članku 7. propisuje kako je svaka osoba ovlaštena za slučaj svoje smrti oporukom odrediti sebi nasljednika, dakle da oporukom odredi tko će je naslijediti, ali i da pravo svojeg nasljednika ograniči i optereti i to na način i u granicama propisanim Zakonom o nasljeđivanju. Nadalje, ZN u članku 7. stavku 2. propisuje kako zbog zaštite opravdanih interesa članova uže obitelji određena prava glede ostavine pripadaju članovima uže obitelji pa makar to bilo i protiv ostaviteljeve volje. Takve osobe se nazivaju nužni nasljednici te oni imaju pravo na nužni dio, čak i u slučaju da ostavitelj oporukom svu svoju imovinu ostavi nekoj drugoj osobi odnosno takozvanom oporučnom nasljedniku, a koji je određen u oporuci. ZN određuje koja su to prava te na taj način postavlja granice oporučnom raspolaganju i drugim raspolaganjima za slučaj smrti.
ZN u članku 69. taksativno nabraja koje osobe su nužni nasljednici pa tako u nužne nasljednike ubrajamo ostaviteljeve potomke, posvojčad i njihove potomke te ostaviteljevog bračnog druga. Ostaviteljevi roditelji, posvojitelji i ostali predci su nužni nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život. Temeljem članka 69. stavka 3. ZN-a, navedene osobe su nužni nasljednici samo kad su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvane na nasljedstvo, odnosno ako je recimo 1. nasljedni red pozvan na nasljedstvo, onda će samo osobe iz 1. nasljednog reda biti nužni nasljednici, a osobe iz 2. nasljednog reda neće zbog toga što bliži nasljedni red isključuje iz nasljeđivanja daljnji nasljedni red, makar osobe iz 2. nasljednog reda i ispunjavale uvjete propisane člankom 69. stavkom 2. ZN-a. Sukladno članku 70. ZN-a, raspolaganja za slučaj smrti koja su suprotna nečijem pravu na nužni dio su pobojna. Nužni dio potomaka i ostalih osoba iz 1. nasljednog reda iznosi jednu polovicu od onog dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja, odnosno polovicu od onog dijela koji bi svaki od njih dobio da nije bilo oporuke.
Prema članku 4. st. 1. ZN-a umrlu fizičku osobu (ostavitelja) nasljeđuje onaj koji je njezinom smrću stekao nasljedno pravo. Prema st. 2. istog članka svaka osoba je sposobna naslijediti ako zakonom nije što drugo određeno, te st. 3. određuje da se naslijediti može odredbama ovoga Zakona, a na temelju oporuke i na temelju zakona.
Prema čl. 42. st. 1. ZN-a ostavitelj je ovlašten za slučaj smrti oporukom raspolagati sa svime čime je bio ovlašten raspolagati i za života, ako nije što posebno propisano. Prema čl. 43. st. 2. nasljednik na temelju oporuke jest osoba kojoj je oporučitelj odredio da ga naslijedi u cijelosti ili u razmjernom dijelu.
Prema čl. 219. st. 1. ZN-a sud će na ročištu za ostavinsku raspravu raspraviti sva pitanja važna za donošenje odluke u ostavinskom postupku, a naročito glede prava na nasljedstvo, veličinu nasljednog dijela i prava na zapise. Prema čl. 226. st. 1. ZN-a sud rješenjem o nasljeđivanju utvrđuje tko je postao nasljednik ostavitelja, te koja su prava stekle druge osobe.
Prema čl. 47. st. 1. ZN-a oporučitelj može opteretiti nekom dužnosti osobu kojoj ostavlja neku korist iz ostavine (nalog).
Prema čl. 219. st. 3. ZN-a o pravima osoba koje nisu došle na ročište, a uredno su pozvane, sud će odlučivati prema podacima kojima raspolaže, uzimajući u obzir njihove pisane izjave koje stignu do donošenja odluke. Prema čl. 220. st. 1. ZN-a, svatko je ovlašten, ali nitko nije dužan dati nasljedničku izjavu. Prema st. 2. istog članka osoba koja nije dala izjavu o odricanju od nasljedstva smatra se da želi biti nasljednikom.
OSIJEK PRO BONO, travanj 2021.