Kleveta iz čl. 149. Kaznenog zakona je kvalificirani oblik teškog sramoćenja. Ona sadržava sva obilježja teškog sramoćenja (iznošenje ili pronošenje pred drugim za nekoga difamantne činjenične tvrdnje), ali, osim toga, kao objektivno obilježje i neistinitost tvrdnje, a na subjektivnom planu počiniteljevo znanje da je tvrdnja neistinita. Stoga sve što je rečeno o činjeničnoj tvrdnji i o njezinu iznošenju i pronošenju kao obilježjima sramoćenja vrijedi u cijelosti i za klevetu. Teret dokazivanja neistinitosti tvrdnje, kao i počiniteljeva znanja da je tvrdnja neistinita, leži na privatnom tužitelju. Ta okolnost otežava osudu za klevetu, no i kad privatni tužitelj ne uspije dokazati sva obilježja klevete, ali dokaže teško sramoćenje, vraćena mu je čast. Privatnom tužitelju dopušten je i dokaz neistinitosti tvrdnji koje se odnose na njegove osobne ili obiteljske prilike kada takve tvrdnje obuhvati tužbom zbog klevete; u tom slučaju on pristaje na raspravu o svojim osobnim ili obiteljskim prilikama i odriče se diskrecije koju mu omogućuje Zakon o parničnom postupku te Kazneni zakon.
Kleveta je namjerni delikt. Počinitelj mora biti svjestan svih obilježja djela i htjeti njihovo ostvarenje, uključujući i kvalifikatorne okolnosti; za razliku od teškog sramoćenja, mora znati da je njegova tvrdnja neistinita, tj. da je žrtva nevina; to i jest razlog zašto je kleveta teže kazneno djelo od teškog sramoćenja. Nije dovoljno da je počinitelj samo dopustio da je njegova tvrdnja neistinita, što znači da je u odnosu na neistinitost neizravna namjera isključena (tada dolazi u obzir teško sramoćenje).
Ako privatni tužitelj djelo pravno označi kao klevetu, ali se u postupku ne može dokazati da je inkriminirana tvrdnja neistinita ili da je počinitelj znao za njezinu neistinitost, sud ne smije samo zbog toga donijeti oslobađajuću presudu (tako preuranjeno Žup. sud u Zagrebu, Kž-129/15), nego je dužan ispitati sadržava li činjenični opis djela teško sramoćenje; isto tako, ako je privatni tužitelj pogrešno označio kao klevetu vrijednosne sudove, sud je dužan preispitati predstavljaju li oni uvredu (također propušteno u presudi Žup. suda u Zagrebu, Kž-269/15). U takvim slučajevima sud nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela, a teško sramoćenje i uvreda su blaža kaznena djela od klevete (čime je udovoljeno čl. 449. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ( NN 152/ 08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/ 13, 152/ 14, 70/17 ). Međutim, ako neistinitost činjenične tvrdnje nije dokazana, ne znači da je dokazana istina; bude li dokazano da je tvrdnja istinita, osim klevete isključeno je i teško sramoćenje.
OSIJEK PRO BONO, listopad 2019.