TKO SE MOŽE ZAUSTAVLJATI NA GRADSKIM STAJALIŠTIMA TE KOLIKO DUGO VOZILO MOŽE BITI ZAUSTAVLJENO?
Stavak 1. članak 1. Zakona o sigurnosti na cestama ( NN 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17; u daljnjem tekstu: ZOSC) propisuje definicije osnovnih sastavnica prometa relevantnih za ovaj slučaj. Vozilo je svako prijevozno sredstvo namijenjeno za kretanje po cesti, osim dječjih prijevoznih sredstava na osobni ii motorni pogon a osobe s invaliditetom ii starije osobe, ako se pri tome ne kreću brzinom čovječjeg hoda. Članak 1. dalje definira osobni automobil, autobus i tramvaj. Osobni automobil je motorno vozilo namijenjeno za prijevoz osoba koje, osim sjedala za vozače, ima najviše 8 sjedala, a autobus je motorno vozilo namijenjeno za prijevoz osoba koje, osim sjedala za vozača, ima vise od 8 sjedala. Članak 7. i članak 14. Pravilnika o posebnim uvjetima za vozila kojima se obavlja javni cestovni prijevoz i prijevoz za vlastite potrebe (NN 50/2018-998) dalje definiraju uvjete pod kojima će se neki autobus smatrati autobusom za javni prijevoz ili pak onim za vlastite potrebe.
Članak 4. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (NN 41/18) definira autobusno stajalište kao posebno izgrađenu i/ili označenu prometnu površinu određenu za zaustavljanje autobusa, koja omogućava sigurni ulazak, odnosno izlazak putnika u/iz vozila. Navedeni zakon u članku 1. navodi da se njegove odredbe ne odnose na djelatnosti prijevoza za vlastite potrebe. Stajalište autobusa je dio površine ceste namijenjen zaustavljanju autobusa radi ulaska i izlaska putnika i koji je obilježen prometnim znakom. Zaustavljanje vozila je svaki prekid kretanja vozila na cesti u trajanju do tri minute, osim prekida koji se čini da bi se postupilo po znaku ili pravilu kojim se upravlja prometom, a parkiranje vozila je prekid kretanja vozila u trajanju dužem od tri minute, osim prekida koji se čini da bi se postupilo po znaku ili pravilu kojim se upravlja prometom.
Prema članku 78. ZOSC-a, vozač ne smije zaustaviti ili parkirati vozilo na mjestu na kojem bi ono ugrožavalo sigurnost drugih sudionika u prometu ili predstavljalo smetnju za normalan tok prometa ili kretanje pješaka. Članak 82. ZOSC-a dalje navodi da se vozač ne smije zaustaviti ili parkirati vozilo na dijelu kolnika koji je kao stajalište za vozila javnog prijevoza putnika obilježen oznakama na kolniku ili prometnim znakom. U navedenom slučaju, prema članku 84. ZOSC-a, policijski službenik ili službenik jedinice lokalne samouprave, naredbom će odrediti da se vozilo premjesti na drugo mjesto. Izvršenje naredbe za premještanje vozila obavlja ministarstvo nadležno za unutarnje poslove ili jedinice lokalne samouprave. Troškove premještanja vozila snosi vlasnik, odnosno korisnik vozila.
KOJA SU DRŽAVNA I LOKALNA TIJELA NADLEŽNA U NAVEDENOM SLUČAJU?
Članak 4. ZOSC-a propisuje da nadzor i upravljanje prometom, nadzor vozila, vozača i drugih sudionika u prometu na cestama obavljaju policijski službenici ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, odnosno policijski službenici. Članak 5. ZOSC-a stavak 4. dalje propisuje da poslove nadzora nepropisno zaustavljenih i parkiranih vozila, upravljanja prometom te premještanja nepropisno zaustavljenih i parkirnih vozila mogu uz ministarstvo unutarnjih poslova, obavljati i jedinice lokalne samouprave uz prethodnu suglasnost navedenog ministarstva.
Članak 49. Odluke o komunalnom redu grada Osijeka (Službeni glasnik Grada Osijeka br. 14A/10., 11/15., 2/16. i 5/16) navodi da je zabranjeno korištenje stajališta za potrebe autotaksi i drugih prijevoznika kao i linijskog i izvanlinijskog prometa putnika, osim uz posebnu dozvolu ovlaštene pravne osobe za prijevoz putnika u javnom gradskom prometu te se stoga građanima omogućuje i upit komunalnim redarima grada Osijeka vezanim uz navedeno pitanje.
Gradska uprava grada Osijeka ima odsjek za promet upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, promet i mjesnu samoupravu koji se među ostalim bavi i kontrolom i uređenjem prometa te provodi prekršajni postupak, izdaje obvezne prekršajne naloge te prati naplatu kazni za prometne prekršaje.
KOJA DRŽAVNA ILI LOKALNA SLUŽBENA TIJELA MOGU TUMAČITI PROPISE?
Dipl.iur. Ivica Crnić, bivši predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi tko u Republici Hrvatskoj može tumačiti propise u svom stručnom radu „Neovisnosti sudstva“(http://www.vsrh.hr/EasyWeb.asp?pcpid=698): „Zakone u pravilu tumače sudovi. Međutim, ako zakon nije jasan onda se može zahtijevati od Hrvatskog Sabora da da vjerodostojno tumačenje zakona. Takva vjerodostojna tumačenja su vrlo rijetka. U najvećem broju slučajeva zakone, dakle, tumače u okviru svojih ovlasti sudovi. Zakonodavna vlast ne može zahtijevati od sudova da oni daju tumačenje zakona. Sudovi, pak, tumačenje zakona daju u pravilu samo kroz konkretne predmete. U slučaju razlika u pravnim stavovima sudsku praksu se ujednačava na sjednicama sudskih odjela i odlukama Vrhovnog suda. Odjeli su organizacijske jedinice sudova koje čine svi suci toga suda koji sude u određenom pravnom području (primjerice iz područja kaznenog ili građanskog prava i slično). Odluke donesene na sjednicama odjela obvezuju onda sva vijeća ili suce pojedince koji se nalaze u sastavu tih odjela, a koji sude onda u konkretnim predmetima.“
OSIJEK PRO BONO, ožujak 2019.