Ustup tražbine i ovrha

ŠTO JE USTUP TRAŽBINE (CESIJA)?

Sukladno članku 80. stavcima 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; u daljnjem tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na njega svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Nadalje, članak 81. stavak 1. ZOO-a propisuje da s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. Iz čanka 82. stavka 1. ZOO-a vidljivo je da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali ga je ustupitelj dužan obavijestiti o ustupanju. Člankom 84. stavkom 1. ZOO-a određeno je da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a dužnik može isticati primatelju prigovore koje ima prema njemu i prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupljenje. Također, članak 85. stavak 1. ZOO-a propisuje da je ustupitelj dužan predati primatelju obveznicu ili drugu ispravu o dugu ako ih ima te druge dokaze o ustupljenoj tražbini i sporednim pravima.

O ZASTARI

Zastara, kao pravni institut, predstavlja gubitak zahtjeva na zaštitu vjerovnikova prava zbog njegova pasivnog držanja kroz zakonom određeno vrijeme. Sukladno članku 214. stavku 1. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Iz prethodno navedenog proizlazi da nastupanjem zastare ne prestaje pravo vjerovnika, već samo zahtjev za (pravo zahtijevati) ostvarivanje tog prava. To ima za posljedicu da vjerovnik ne može svoje zastarjelo pravo ostvariti tužbom ili prijedlogom za ovrhu, odnosno putem suda protiv volje dužnika, ali onaj tko je dužan ostaje dužnikom i nakon zastarijevanja njegovog duga stoga, pa ako bi osoba ispunila zastarjeli dug ona ne bi imala pravo zahtijevati da joj se vrati ono što je dala, čak i onda kada nije znala da je obveza zastarjela. Jako je važno uzeti u obzir kako sud ne pazi na zastaru po službenoj dužnosti, već se dužnik na nju mora sam pozvati, tj. u eventualnom parničnom ili ovršnom postupku mora istaknuti prigovor zastare. Tek tom radnjom dužnika utuživa obveza postaje neutuživom (naturalnom) obvezom. Zastara počinje teći prvog dana od dospijeća tražbine, a nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Prethodno navedeno vrijeme u kojem vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveze predstavlja rok zastare. ZOO u članku 225. predviđa opći rok zastare koji iznosi 5 godina, ovo ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Člankom 240. stavcima 1. i 2. propisano je da se zastara prekida priznanjem duga što se može učiniti kako neposrednom izjavom vjerovniku tako i posredno davanjem otplate, plaćanjem kamata i davanjem osiguranja.

OSIJEK PRO BONO, studeni 2019.